Hitno su mi potrebni saborci po pitanju ovog problema, plaćam avansno njihovim i zdravljem njihove dece i unuka! Svi zainteresovani neka se jave u inbox da se ne bi kroz godinu ili njih nekoliko, ne daj Bože, javili negde drugo!

Ljudi moji… Nijedan blog nisam pisao prljaviji i smrdljiviji. Užasnut ga pišem. A mogao bih ga takvog pisati posle svakog večernjeg, noćnog, ali i dnevnog odlaska u naše kafiće, klubove, kafane… Aušvic! Ne toliko savremen da ubija u momentu ili njih nekoliko, ali sigurno ubija! To je više neizdrživo, bar posmatrano s moje tačke gledišta, mog shvatanja zdravlja i mog osećaja za higijenu… Sve ima svoje granice, ali ova je baš prekrdašena u svakom mogućem smislu. Ja mislim da je to jedan od najalarmantnijih društvenih problema i neprijatelja našeg zdravlja o kojima niko zvanično ne vodi računa. A ponajmanje, upravo žrtve tog problema koji ih sistematski uništava kao neke bubašvabe u napuštenim mračnim hodnicima pred renoviranje. Bitno je da svi mi znamo „bistriti“ svetsku politiku i redovno usta ispirati našim stranim neprijateljima, a ovaj domaći nas sahrani u sred naše zemlje!

Duvanski otrov

S obzirom da sam žestoki protivnik duvanskog dima i njegovog neprirodnog konzumiranja ljudskim plućima, s ovim „zadimljenim“ problemom sam upoznat baš odavno. I isto toliko ga pratim u stopu, njuhom i vidom dobro istreniran poput najboljeg lovačkog psa tragača. Opterećenim s njim, nema šanse da mi ikada živom pobegne ili umakne. I „ćeraću se“ s tim problemom dok sam živ! Koliko on beži od mene isto toliko ja bežim od njega. To je jedna mrtva trka nepoznatog smera i ishoda. U jednoj ću, nadam se, sasvim sigurno kapitulirati (čitaj: zaobilaziti Aušvice), a u ovoj drugoj on sigurno neće pobediti (pratiću ga i dalje). Ali će me nažalost, do neke zdrave, nužne i logično donešene zakonske mere verovatno nadživeti! Njegovom karakteristikom, imenom, prezimenom i mestom prebivališta: OPASNI DUVANSKI DIM U UGOSTITELJSKIM OBJEKTIMA!

Dajte ljudi, hajde bar da za sami početak budemo kolektivno svesni ovog problema i da biramo manje zlo od većeg.  Taj atak na naša pluća, oči, kožu, zdravlje i garderobu je u tolikoj meri zaista više nedopustiv! Ne dozvoljavajte više to sebi, preklinjem vas! Bar obratite pažnju i budite svesni ovog bloga kada se u kafanskoj magli budete gutali u izduvnom dimu brojnih začađenih pluća oko vas. Kad vas oči budu toliko pekle i suzile da ne znate da li plačete ili se smejete. Kada dođete kući i kada komad po komad, sve do gaćica, potkošulje i čarapa budete svlačili sav taj smrad i grebali čađ sa sebe! Kada obično premoreni odmah legnete u čistu posteljinu i nastavite spokojno da udišete smrad svoje kose koja još uvek ne da „na san“. Kada se ujutru ili možda pre u podne budete probudili u istom tom smradu na vama i oko vas, koji živi i obitava sve dok ne poklekne pred kilovatima struje, rekom vode i šakama nekog deterdženta. Izem ti ja tu logiku, šta god se dešavalo i kakav god ugođaj doživeli prethodnu čađljivu i kancerogenu veče. Razumem ja i prihvatam da se to desi jednom, dvaput` ili pet puta, ali da se dešava svaki Božji izlazak, stvarno ne razumem! Tu nešto pod hitno treba menjati, da li omiljeni klub ili kafić, da li svoj mozak ili pak roditelje – ako je u pitanju žrtva svoje mladosti…

Roditelji takve dece i početnika u tim noćnim „smradnim“ avanturama, mirišite svoju decu po povratku u kuću… Mirišite ih ujutru. Mirišite im sobe u kojoj spavaju, mirišite im garderobu. Ako nešto konstantno i neizdrživo bude smrdilo na duvanski dim, pomirišite im pamet njihovu. Ako i ona bude dugo i često smrdela na to zlo od, nadamo se, samo duvanskog dima, povucite se u svoju sobu, potom u sami sebe i pomirišite svoju pamet. Pomirišite vašu roditeljsku brigu i nameru da vam dete ostane zdravo i pravo, i zasigurno će smrdeti!

Nema druge nego da za početak budemo svesni tog opšteg zdravstvenog rizika i problema, a potom se bacimo u zajedničku akciju i da biramo one klubove, kafiće i restorane sa civilizovanom ventilacijom čiji su civilizovani vlasnici svesni da se u njima nalaze nečija deca, a ne nečije životinje koje ih bogate. Vlasnika koji će voditi računa o zdravlju svojih gostiju i radnika, a ne izigravati šmekere koji ugrožavaju moje, tvoje, i zdravlje naše dece. E pa hajde da ih zaobiđemo saborče, već od sutra! Haj`mo ih bar opomenuti sa nekoliko naših opravdanih odsustva. Neka se zapitaju „Pa gde su nam žrtve? Što nam `vo lokal miriše? Šta nije u redu?“ Neka ta gospoda ulože svu PDD (paučnu dodatnu dobit) od nekoliko dana ili meseci nekucanja računa pa ulože u taj današnji ugostiteljski raritet ili preko neophodnu blažu zakonsku meru – adekvatnu ventilaciju.

Zakon o zabrani pušenja!

Stvarno, meni nije jasno kako neki ljudi (nazovi gazde) mogu gledati toliko trovanje pod svojim pokroviteljstvom?! Poput mnogih drugih zakona, za naš prevejani mentalitet, ni zakonsko slovo na papiru nije i neće biti dovoljno u ovom slučaju. Sve i da poslušaju zakon koga nema pa ugrade adekvatnu ventilaciju, biće džaba ako je neće, a neće sigurno, paliti kad i koliko treba i eto opet naših jada! A gospoda ispoštovala loš zakon. Razumem ja i to, takve ventilacije obično „srču“ mnogo više struje nego što naša pluća mogu dima. Istom tom strujom zimi treba zagrejati sav taj ventilacijom rashlađeni prostor. Leti ga nečim treba i rashladiti… Pomno to sve prati onaj pomenuti hercegovački gonič na divlje magle koji po ulasku u kafić prvo gleda koliko daleko okom može da dosegne, a potom njuši i gleda „u zvezde“ tražeći nešto što liči na ventilaciju. Uz naknadne vrlo česte molbe „braći po posledicama“ – konobarima da pojačaju ventilaciju od kojih obično dobije odgovor: „Brate, na maksimumu je!“ Ja im odmah poverujem, ali u sebi obično dodam – sigurno da jeste, ali bezobzirnost, nepažnja, pohlepa i nekultura tvog gazde, brate!

Primena sadašnjih zakona škodi našem razumu više nego što to dim može uraditi našim plućima. Dva stola, jedan do drugog, na jednom strogo zabranjeno, na jednom strogo dozvoljeno pušenje. Pušački i nepušački prostor agilno odvojeni drvenim paravanom visine metar i po, sve sa kockastim mozaik rupama (moždanim) u njemu. Ili zaista odvojeni prostori bez ikakvih vrata na toj granici između razuma i nerazuma. U jednom od njih plaču, kukaju i leleče pluća pušača, kao da nam nije stalo i do njihovog zdravlja, bez obzira što im gazde trenutno puše. A česta je situacija da nepušač poštuje društvo pušača pa ulazi za njim u, po oboje, kobni Aušvic. Drage moje „zakondžije“, ako vi budete prepuštali primenu vaših švrakopisa našem dovijatom ugostiteljskom eštablimentu, džaba ste ga pisali! Jedino što i vas može oprati od tog dima jeste jedan jedini, strožiji zakon koji propoveda apsolutnu zabranu pušenja u ugostiteljskim obektima! Cela ta pravnička pamet može stati u jednu jedinu rečenicu, a ne, kao sada, sijaset njih gde ste neviđenim inspektorima gurnuli metar u ruke pa moraju meriti AxB jednako je više ili manje metara kvadratnih… A ta sloboda zvana „više ili manje“ direktno je svojim imenom proporcionalna slobodi vlasnika lokala hoće li gurati nešto drugo vašim inspektorima pod mišku…

I da ponovim, do nekog prvog dobijenog, sto bih puta, nije mi teško! Hitno su mi potrebni saborci po pitanju ovog problema, već rekoh, plaćam avansno njihovim, i zdravljem njihove dece i unuka…! Od sutra, ako još samo neko osim mene usmeri svoju pažnju na ovu zdravstvenu i higijensku katastrofu po ulasku u neki kafić ili klub, ovaj blog ima svoju cenu. Još, ako mu s krajnje logičnim razlogom momentalno okrene leđa, napusti ga i zameni ga nekim „zdravijim i bistrijim“, kao što ja to redovno radim, ja sam definitivno bogat čovek! Takvima se unapred najzdravije zahvaljujem!

Related Posts

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *