Otprilike je na pola puta između kamena i kaldrme. Onog hercegovačkog i one beogradske. Zavoleo sam je odavno i fine me uspomene vežu za nju. Bila je raj na raskršću i mesto gde su oči u svom odsjaju nalazile toliko lepote da su one i ne tako lepe oči, posmatrajući nju, postajale prelepe. Uz nju je premorna duša opijena njenim svežim dahom obavezno mirno spavala. Na nju nije bilo potrebe trošiti toliko reči koliko na nekoga drugog. Pogled na nju i po njoj je govorio sve…

Ljepota Zlatibora

Izvor fotgrafije: www.panoramio.com

Naša planinska lepotica – Zlatibor. Mesto koje se moralo videti da bi se uopšte verovalo da postoji. Mesto zlatnih borova i prideva svakojake moguće lepote… Verovatno joj neće biti lako kada bude ovo čitala. Kao da joj je, nemoćnoj, već lako kada gleda kako se godinama iživljavaju nad njom svojim gramzivim, suludim idejama i gladnim nezasitim bagerima. Kao da je meni lako pisati takvu istinu o njoj. Bolnu istinu koja u dogledno vreme najavljuje nemili raskid jedne dugogodišnje iskrene i bezuslovne ljubavi.

Ljubav koja traje godinama. Niti je ona ljubomorna na moju suprugu, niti je moja supruga ljubomorna na nju. Odlazim i dolazim joj kad god mogu. I najavljeno i nenajavljeno. Mislim na nju i kad se ne viđamo. Pratim šta radi i kad nisam sa njom. Vraćajući se od nje, evo iz godine u godinu, kući nikada ne dolazim bez obavezne tuge sa ukusom gorke borove smole. Svaki put, dolazeći joj, još iz automobila primetim njenu sveže prolivenu krv u nekoj jezivoj građevini kojoj tu sigurno nije mesto. Takvoj pogotovo! U koracima gajim još veći strah koji se, malo kasnije, obavezno pokaže opravdanim…

Zlatibor

Glavno šetalište Zlatibora

Detaljisati i nabrajati je uzaludno. Ali, zar će drugačije biti i ovo moje pisanje? Da bih bar delom dočarao taj genocid prirodne lepote i davljenje onog tradicionalno lepog i ugodnog osećaja na njoj, usudiću se. Na pojedinim, bukvalno nezaobilaznim, centralnim mestima, neba više nema. Praktično je nevidljivo. Pod spojenim svodovima krovova postoji jedna tanka svetla linija koja ukazuje na dve stvari. Jedna je da je gore ipak negde nebo, a druga, da su to, tim „centimetrom neba“ ili s par njih, u pitanju ipak odvojene građevine. Taman prema zakonu koji bi, na opštu radost „zadovoljenih“ inspektora, još samo u Budvi ili Kaluđerici mogao da prođe.

Jedna od, meni, najlepših perspektiva i razglednica na Zlatiboru koja je bila pravi biser svake očne zenice sada je zamenjena, armaturama, ogradom, ciglom i malterom, kako u pripremi tako i u već upakovane nedovršene gigant apartmane koji se oglasima na sav glas nude. Dragulj tog nestvarno širokog i dugog horizonta koji se pruža na jedine lokalne ski staze ubuduće će biti balkonska privilegija samo onih „dubokodžeparoša“ koji su se odazvali na pomenute oglase.

Glavno nezaobilazno šetalište poznato po živosti svojih prizemnih lokala, za velikog komšiju na svega par metara udaljenosti, dobilo je, doduše nedovršenu, grdobnu šestospratnicu. Zamislite – šestospratnica usred glavnog šetališta našeg Zlatibora! Pomenuh li pijacu? Moraću, pa to je valjda neki simbol Zlatibora koji se takođe nezaobilazi. Isti onaj koji, kako čuh, izmeštaju zarad nekog tržnog centra ili čega već. Bože ti, nekome u pamet, pomozi. Ne daj Bože, odmetnuti se malo pošire pa gledati to anarhično vršljanje po majki prirodi i onim prelepim borovima koji možda još samo ovu zimu goste te prelepe karavane belih nebeskih pahulja. Neke naredne će to verovatno biti domaćini od nekog drugog materijala…

Ruglo Zlatibora

Strogi centar naše lepotice

I najvećem građevinskom laiku kao i oskudnom prosečnom esteti sve je tu, manje-više, jasno. Zaista vlada prava oskudica urbanističkog smisla, ukusa i građevinske logike na našoj, sve ružnijoj, lepotici. Pečat njene sudbine  se uglavnom nalazi u fiokama naših „instant edukovanih političara“. Tj. onih do kojih se preko raznih veza i vezica (svežanja) tako lako dolazi u red za silovanje naše jedinstvene srpske lepotice. I tako је oni udruženi nemilice siluju iz sezone u sezonu. Dosledno ružne i prave od nje veštačko jezgro usiljene urbane potrošnje koje je moglo da nikne na bilo kojem mestu naše zemlje Srbije. A ne na tom, za nju i za sve nas, po mnogo čemu jedinstvenom. Ne na tom njenom po kome se ta lepotica i pročula i postala ono što je nekada izvorno bila.

I oni neće stati, ubeđen sam. Neće stati dok na njoj bude ostao i jedan jedini „državni“ bor raspoloživ za oštricu te nemarne privatno-političko sekire. Neće stati jer je toliko neumornih kranova već stalo u red za kasapljenje. Tu kraja nema. Taj zalet ne može više ništa osim, ne daj Bože, neke prirodne katastrofe zaustaviti. Kažem, ne daj Bože, a ne bi me iznenadilo da se i ona sama jednog dana, povređena i uvređena, ne razjari i pokaže svoje zube. Pokaže šta može i ko je ipak jači. Pa da nejaki prosti čovek konstatuje da su njeni zubi ipak oštriji od njegove nemarne sekire…

Neko će sada biti tužan zbog ovih mojih reči. Ali, ja nisam i znam već puno njih koji će biti presrećni zbog ovog bloga. To su svi oni koji ga budu čitali za 5 ili 10 godina i koji će s gorkom setom konstatovati samo jedno: „Kamo lepe sreće da je bar na tome ostalo o čemu je on pisao“. Tada će već zlatna kosa naše lepotice izgubiti onaj svoj prirodni sjaj. Tada će njena otmena zelena haljina sa belim tufnicama okračati u sivi minić boje maltera, koji će na izvol’te nuditi sve i svašta. Tada će ona više ličiti na neku veštačku, silikonski izoperisanu lepoticu nego na onu prirodnu kojoj smo se divili sve te godine. Tada će da liči na sve drugo samo ne na ono na šta je nekada ličio naš prelepi, jednostavni, mirni i za našu dušu udobni „tadašnji“ Zlatibor!

3 thoughts on “Ljubav koja me, uz suze zlatnog bora, polako napušta…

  1. Rodjeni Zlatiborac каже:

    Vi ste dragi gospodine ili imali samo losu nameru ili ste iz neznanja pisali o lepotici koja ima preko 20 najlepsih sela do kojih je danas uradjena kompletna infrasturktura, obnovljeni ili izgradjeni verski objekti, uredjena Stopica Pecina, vodopadi u Gostilju, crkve brvnare u Jablanici.Povrsina Zlatibora je preko 600km2 pa kada se popnete na prelepu Cigotu koja je i dalje Zlatibor, taj trzni centar ni ne vidite. Niste znali da deo oko Jezera i TC NISU citav Zlatibor?Niste znali da kada izadjete sa kruznog toka i dalje ste na Zlatiboru koji nije nacionalni park pa da je zdanje od nekoliko sparatova (koje je dozvoljeno zakonom jer se gradi hotelski sadrzaj ) i predvidjeno za taj urbani deo gde ce turisti kojih je sve vise imati sav komfor? Vi koji placete za borovima i prirodom izgleda niste obisli netaknutu prirodu na samo 10ak minuta hoda u bilo kom pravcu? Bice da ste se previse zaneli u svojim pesnickim stihovima i Zlatibor ostakatili za divne predele na kojima nazalost nema nikoga jer svi hrle u taj isti centar, pa i Vi sami. Pravi ljubitelji prirode ne sede u urbanom delu vec istrazuju brojne lepote Zlatibora u pravcu Semegnjeva, Sirogojna, Jablanice, Gostilja, Alinog potoka, Stubla, Dobroselice, Musveta, Bele Zemlje, Cigote, Tustog brda, Smiljasnkih zakosa, Vodica i tako redom. TO JE SVE ZLATIBOR ! Ali je tekst tako napisan da zapravo treba da posalje poruku- turisti nemojte vise ovde dolaziti-posekli su 20 borova (koji su od starosti padali po donjem delu tezgi jer su i bili poktopani asfaltom jer saobracajnica prolazi tim delom i mogle su ubiti nekoga) da bi prosirili cuvenu zlatiborsku pijacu i sa gornje strane, sto autor teksta niti zna niti proverava ali pise sta mu prvo padne na pamet. Autor se izgleda razume u svu plansku dokumentaciju, planove generalne i detaljne regulacije ali se i razume i u ono sto je bio posao ekoloske inspekcije. Suza mi je u oku zbog ovolikih strucnjaka sirom Srbije koji koriste svoje blogove kako bi od citave sume izabrali jedno drvo i o njemu pisali nadugacko i nasiroko i pravili pricu o urbanistickom genocidu u centru koji je i pre 20 godina tu imao prve stambene zgrade, zute zgrade koje su i danas najvise u samom centru, u centru koji je predvidjen kao komercijalni kao i u svakom drugom zimskom evropskom centru gde imate kafice, diskoteke, butike. Samo je na Zlatiboru to skandal.Problem je sto su to u svajcarskim centrima poput St Morica izgradili jos pre 100 godina pa se oko naviklo i kada vidimo sami centar u kome isto prednjace visespratnice mi se odusevljavamo i slikamo, ali u Srbiji se zgrazavamo i izigravamo najvece ekologe i ljubitelje prirode.Mi u zemlji Srbiji gde je misaona imenica baciti smece pored, a ne u kantu… najveci ekolozi od svih !Kako je poznato da kaskamo za svetom u mnogo cemu i da slabo prihvatamo bilo kakve promene, ovakva ucmala reakcija autora i ne treba da cudi. Potpuna kontradiktornost- sedim u urbanom trznom centru i trazim prirodu, a pusta polja i poljane i divne sume na Kobiljoj glavi ostaju usamljenje cekajuci te velike ljubitelje borova i prirode.Valjda su ratovi i sankcije uzeli danka, nemogucnost odlaska na putovanja u druge zimske centre, pa da i tamo preborjimo spratove. Ovde je doduse bio skandal i kada se crkva pravila, dovlacili ljubitelji prirode kamere jer zbog “tamo neke crkve“ posekose 10 borova, kao da su hrastovi od milion godina i kao da se ne posadi onoliko novih koliko je i poseceno i kao da im treba ravno 150 godina da novi izrastu. Drama, drama i drama. Nemojte nam reci dragi gospodine da vi vise volite ovu planinu od nas koji smo na njoj bili i ostali i kada Vas nije bilo da nam solite pamet i niti jednog drugog turiste u vremenima kada nam je Tornik sravnjen sa zamljom ’99.godine. Bili smo ovde i bicemo jer smo tako izabrali. Vama koji povremeno dodjete kako biste napisali koju o urbanistickom genocidu, ste to trebali da pocnete da pisete onda kada su ovde nikle prve visespratnice ’90ih godina, a ne sada kada dodjete na po tri dana da nama Zlatiborcima solite pamet kako mi ne znamo, ne mozemo i ne umemo. Pokazacemo svima da mozemo, da ce Zlatibor biti na svetskoj trustickoj mapi za koju godinu uz zalaganje svih nas koji i dalje volimo i divimo se nasoj lepotici, a Vi posmatrajte i pratite, pa se vidimo sa nekim novim tekstom u nekim buducim vremenima.

  2. Udruzenje ekologa каже:

    Sta bi autoru, gde nestade komentar? Dakle, namera jasna. Tarifa?

  3. Ivana каже:

    Od prelepe planine ne osta nista.Jedna od najlepsih planina na kojoj sam provodila svoje detinjstvo svaki zimski raspust nestala je.Kada sam posle mnogo godina ponovo dosla mom razocarenju nije bilo kraja.To nije planina koje se ja secam.Postala je modensko mesto puno betona.Umesto da provedem 15 et dana koliko sam u Palisadu nekada provodila ja sam otkazala posle dva dana i otisla na Taru.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *