Nekad samo on. Sada mnogo toga drugog pa on. Nekad samo objekat, sada i subjekat. Neko ga voli. Neko ga mrzi. Neko ga smatra nuždom, neko potrebom, neko prijateljem, a neko neprijateljem pa beži od njega kao đavo od krsta, iako mu je ovaj stalno za petama i stiže ga, gotovo uvek. Neko, danas zaista redak i fiksno zaljubljen, mu još uvek odoleva pa mu se ponosno ruga i smeška onako zagrejanom i „uzračenom“ u tuđim rukama jer ga njegove nemaju u vlasništvu. Ne razumevajući ih, ali istovremeno i zavideći im, ja se zaista divim tim ljudima jer ja, nažalost, imam taj osećaj da ne mogu živeti, a ni opstati danas bez njega. Što zbog posla, što zbog porodice, informisanosti, druženja… Pa mene već kriza hvata kad mi svaku veče počne cviliti i kukati da je na samrti sa svojih 15% do sudnje sekunde… Kao da mi govori: “I ti ćeš sa mnom, ako me uskoro ne baciš našem Tesli u krilo…” A kako i ne skapavao kada danas mnogi mere nemaju s njim, što s ove, što s one strane njega…

paa069000041

Telefon i telefoniranje su danas toliko izgubili svaki smisao da uopšte ne znam zašto ga još i nazivaju telefonom. Trebalo je izmisliti neku drugu, novu reč. Zna se zašta je telefon nekada služio: “Pomaže Bog, zdravo, gde si, kako si, je li sve dobro, pozdravi tamo pa se čujemo“ ili „Gde si, uradi to i to, naći ćemo se tu i tu…” Sada je to sve isto samo s dodatkom uvertire, fabule, zapleta, obrta, raspleta i vrhunca! Ali vrhunca bezobzirnosti i ludila, jer postoji još dnevnih zanimacija za koje ti ne treba žrtva i partner. Uz to, opcija poziva mu je danas maltene samo neka usputna funkcija jer toliko drugih ima da je Gajgeru slava zagarantovana… Zaista preterujemo. Pa ni kafa nije više ono što je bila dok nas telefoni nisu porobili!

girls on their phone

Nije više istog ukusa ni mirisa! Ni cilja, ni svrhe… Nisu ni obroci, nisu ni izlasci, ni sedaljke, ni slave, ni žurke, nije ni vino čak! Ozračeno je pa se ta kiselkost od bureta dobro oseća i momentalno deluje na moždanu asocijalizaciju! Sada mi sve to praktikujemo s društvom zarad telefona i čačkanja po njima a ne kao nekad zbog ljudi, razonode, predaha, fine, lagane i opuštene reči sa porodicom i dragim osobama. Iako, nažalost, svesni činjenice da sve manje možemo sebi priuštiti i vremena i dragih osoba… S pričom doduše i počne taj susret, ali vrlo brzo “tu stvar” po automatici uzimamo u svoje ruke i momentalno zaboravljamo s kim smo, gde smo i zašto smo…?!

brain-on-social-e1408940036365

I kada ne zvone, neprestanim čačkanjem mi to zvono prizivamo, gutamo knedle od straha da ćemo nešto golemo propustiti u tih sat vremena i vapimo za njim kao čobanin za pomahnitalim čaktarom izgubljene krave… E baš smo čobani! Savremeni. Prvi ja!

Haj’mo malo o razgovaranju. Logično je, nismo svi istih obaveza, uloga i statusa u društvu, definitivno. Ja ovih mojih, mogu reći da mi je priče preko telefona preko ove ćelave glave! Mnogima je takođe tako, znam to. Onim drugima još uvijek nije. Zovu i pričaju kao da je baš taj poziv poslednji. Onaj čika Pištalo, inače moj Hercegovac, iz njega opominje svako minut brojeći količinu naših zdravih neurona koju, u vidu žrtve, prinosimo tim dugim i iscrpnim razgovorima. Tužno smatram i da se preko 70% poziva odvija kada pozvani sagovornik nije u idealnoj prilici za razgovor, što često dovodi do nesporazumevanja, odsustva koncentracije za razmišljanje, adekvatan razgovor i očekivani odgovor. Samim tim i do ljutnje, pogrešnih utiska i neosnovanih zaključaka koji bi sigurno izostali da je taj neko razgovarao iz neke malo bolje situacije i prilike po njega. Postoji jedna vrlo praktična rečenica, koju i lično koristim i s kojom se može početi većina upućenih poziva: „Da li te u nečemu prekidam, imaš li minut, dva, tri ili 33, jesi li u situaciji da pričaš, itd.?“ To sam naučio od jednog svog bivšeg direktora, koji, iako svog visokog trenutnog statusa, s tim i takvim pitanjima i danas započinje svaki svoj poziv. Veoma jednostavna, praktična, kulturna i korisna navika.

Nego, kao „Slamku Moćnog Spasa“, telefon nudi i jednu olakšavajuću mogućnost koju toplo preporučujem umesto svakog trećeg ili četvrtog poziva. Sve zlatniji SMS. Pročitaš ga kad hoćeš, ako treba i više puta da budeš sigurniji šta je pisac hteo reći… Odgovoriš ako hoćeš i kad hoćeš. Daš čoveku priliku da se posveti adekvatnom odgovoru i povratnoj informaciji, kad on bude u prilici da to učini, a ne kad ti budeš u prilici da je čuješ. I svakako, bez mnogo utrošene energije koju svaki poziv iziskuje. Ne umara, ne zvoni i ne nervira kao poziv, još jedan u nizu svih onih današnjih. A većina poziva bi realno trebala trajati onoliko koliko možeš objasniti i preneti u par SMS poruka. Takvi pozivi bi trajali pristojnih 2-3 minuta, a ne 23 koliko minimum znaju trajati jer ljudi ne poštuju vreme svojih sagovornika. Ne samo vreme, već i trenutne obaveze, lokaciju, strpljenje, koncentraciju, a ako ćemo iskreno i zdravlje. Jer ne treba zaboraviti na brata Gajgera.

brain-cancer-cause

Namerno što užasnija slika izabrana… Roditelji, činite nešto, tužno je gledati svu tu decu da drndaju po čitav dan igrice na tesno pribijenim telefonima i tabletima uz sebe, a koji su, usput, u online modu sa neprekidnim izvorom jakog zračenja svih tih milih, lepih, nevinih i pametnih glava. Bar ih tih muka i neupućenosti rešite pa izbrišite ili zabranite sve igrice na telefonima ili prebacite telefone u offline mode, ako im ga već davate ili dozvoljavate. A svako ga dete danas ima. Jer, poput onog komšijskog, ne bi bilo kompletno dete da ga kojim slučajem nema. Kao što smo svi mi do sredine ili kraja devedesetih bili “nekompletne, nesigurne i nesposobne” ličnosti bez njih… Aha – malo morgen! Ali kada ga već imaju, ne dozvoljavajte bar da im on bude najbolji drug i drugarica, verniji i zanimljiviji roditelj od vas, pažljivija baka ili voljeni deka od njih samih. Ne dozvolite da im bude  veći učitelj od onog njihovog u školi kao ni njihov izlet u prirodu! Ne dozvoljavajte da taj “đavo” spava u istoj sobi u kojoj oni spavaju, pronađite mu stalni “krevet” u dnevnom i obaveznom noćnom boravku! Na revers ako treba! I ne verujte im u potpunosti ako kažu da ga gase preko noći i da se ujutru teško ustaju zato što su sinoć do kasno učili… U vašoj su kući i ne zaboravite da imate pravo da ih podižete i pravite ljude u njima onako kako vi, a ne neko drugi misli i oseća!

Za razliku od nekih prethodnih „teškotemašnih“, jedan lako svarljiv blog. U njemu je sve u razumevanju, umerenosti, obzirnosti, toleranciji i kulturi koju moramo naći u sebi kako znamo i umemo za ove, više vrlo ozbiljne stvari. Ozbiljne, jer su tendencije takve da će sve gore i gore biti sa tim telefonima, pa je bolje, ako ne sprečiti, za šta je već, bojim se – kasno, onda malo ubrzati sa lečenjem…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *