Tema zrela za naše društvo kao najzreliji, raspucali šipak (nar) na domak njegove poslednje faze. Toliko zrela da je racpucalo čak i ono zrnevlje koje samo od sebe iz njega ispada bez one, svima nama poznate, muke da ga očomimo. S obzirom na njenu ozbiljnost, nisu nikakve šale prikladne, mada sam ja po tom pitanju atipičan pa i u tim ozbiljnim životnim situacijama tražim u sebi i izgonim šalu na videlo. Jer, šta je drugo šala ako nije neka vrsta nade i vere da „sutra“ ipak postoji… Da se ne završava baš sve tom trenutnom, „današnjom“ situacijom, kakva god ona bila.

Da, baš šipak, ali ovoga puta ne onaj slasni, već zeleni i najkiseliji mogući koji, nažalost, sve veći broj „nas među nama“ ima u svojim rukama… Šipak, koji ide u istu gajbu sa životom, bez mogućnosti da se odvojeno baci i zameni onim slađim ili onom novijom. Bar ne tako lako, bar ne tako brzo. Taj proces traje mesecima, nažalost, češće i godinama…

4f58b76e9e5ce

Pa otkud toliko i takvog šipka u našim gajbama, sigurno nije našom voljom „bran“?! On je danas nužno nametnut tim i takvim životima, pod teškim i sve težim okolnostima… Nemam prava, svojih godina i u svoje ime, reći i priznati da je danas teško taj život živeti. Kad ću rintati, crnčiti i kad ću trpeti, ako neću sa svojih 35. Ali imam prava da primećujem i reagujem. Nemaju svi 35. A, nemaju ni hrabrosti ni slobode da podele sa nama NEŠTO što je u našem društvu više nego očigledno. Nešto, što čoveka bukvalno „strefi“, a da ni on sam ne zna šta ga je strefilo! Nešto, o čemu svi znaju, a svi ćute. Svi gledaju, a niko ne vidi. Nešto, što nas toliko ne boli, koliko nas razdire. Od čega se ne umire, ali što nas ubija. Prvo, kao jedinke ovog društva, a onda kao društvo tih jedinki… Nešto, što još uvek krijemo „kao zmija noge“, sve do onog momenta kada nas ta ista zmija proguta. A mnogo je lakše i „čupati“ i „iščupati“ dok je samo noga bila u njenim čeljustima… Nešto, što mislimo da se samo nama dešava dok je „pola odrasle zemlje“ na tabletama, a većina one druge polovine je zrela ili vapi za njima. Preciznije, ne tabletama nego tableticama. Ne andolima, ne antibioticima već na antidepresivima, sedativima i raznoraznim smirujućim sredstvima koje se danas toliko gutaju da je svaki treći sat navijen po njima… Nekada bilo neverujuće, nezamislivo i uvek poistovećivano s nekom vrstom ludila, ali vreme je da se takav odnos prema toj opakoj, savremenoj boli najzad promeni! Ili ćemo jednog skorijeg dana svi ludaci biti, neko veći, a neko onaj manji!

anxiety

E ko ne bi sada rek’o da ja ovo nisam sve prošao ili prolazim, pa pišem iz svog iskustva. Zaista, ovog puta mi nikakva hrabrost priznanja nije potrebna, jer mene ti jadi još „safatali“ nisu. Kako, ni sam ne znam. Ona ludačko-jaka kamena genetika potpomognuta kakvom-takvom mladošću koja iz dana u dan bledi, izgleda, još uvek odleva svim tim duševnim ranama. Mene, ako to, ne daj Bože, strefi, čini mi se, neće mi nijedan konzilijum, a ni molitva spasiti. Svašta se u toj ćelavoj glavi gomila i prevrće godinama, a „tehnološka medicina“ samo onim USB flešovima po našim fiokama, džepovima i privescima povećava brzinu i kapacitet – sve su brži, manji, sa sve više prostora (gigabajta) koji nude. Nasuprot naših mozgova koji su iste veličine, ali sve manjeg kapaciteta i brzine da prime i podnesu svu tu savremenu, masovnu i nemilosrdnu proizvodnju kojekakvih informacija, kombinacija i životnih situacija. Kao i svih onih beskorisnih bljuvotina koje nam se, hteli mi to ili ne, zgrću medijskom lopatom u nj’! Ma kakvom crnom i lopatom, taj bager radi više nego oni na Kolubari što su vredno kopali po 25h dnevno. I ko će to, na kraju, izdržati bez tableta?

dru-sedativi

Nisam toliko stručan da bih baratao stručnim terminima poput depresije, anksioznosti i njihovih faza. Nije to za ovaj blog toliko i bitno, a imaće ko to već i stručan odrediti. Poenta ovog bloga je da skrene pažnju i otvori misli svima onima koji misle da su to danas tako retke situacije da predstavljaju određenu sramotu. Određen lični i porodični poraz, blam, bruku, šta li već? Pretpostavljam da je u manjim sredinama zastupljenije takvo razmišljanje nego u golemom Beogradu gde ono polako „bledi“. Polako bledi jer se, sve brže, sve više ljudi suočava s takvim problemima. Problemima ranjenih duša koje krvare. Problemima poput svih drugih telesnih problema koji traže stručnu pomoć i po neku tabletu. Kao što karijesom načeti zub traži tabletu protiv bolova ili pomoć zubara, dugo pritiskana i nečim ugnjetavana, jednog dana i krvavo ranjena duša mora negde po pomoć. Nikakve tu razlike nema osim što se zub može izvaditi i po potrebi zameniti novim. Duša ne može! Kada zub zaboli, nema kome se ne žalimo, počev od onih najbližih do svih onih s kojima dođemu u kontakt tih „bolnih“ dana. A kada duša zaboli, jezik je strogo za zubima pa ispada da nam je zdravlje zuba bitnije od zdravlja naše duše. Brže i hrabrije se hita ka zubaru nego psihoterapeutu ili psihijatru po savet ili terapiju. Što je krajnje nelogično, jer od stanja naše duše zavisi opstanak u igri života koju svi igramo. Ta bol se krije prvo sama od sebe. Pa onda od onoga koga boli. Pa od onih pred kojim boli. Navodno, sve zbog neke sramote… Da, sramota je, izgleda, i živeti danas. Sramota je imati pravo na normalan život i boriti se za svoje zdravlje!

Ljudi moji kakva sramota! Kanimo se te malograđanštine! Da je ti ljudi nemaju, ne bi ih nikad ni zabolela, jer ne znam baš boli li one koji je „nemaju“. Ne znam baš boli li one koji veruju da njihov život ima reprizu, a u njegovoj premijeri ćemo samo „lako, opušteno i polako“. Bez plana, cilja, porodičnih i poslovnih ambicija. Bez ulaganja, odricanja, strepnje i strahova. Bez preduzete odgovornosti i krvničkog višegodišnjeg rada… Ne znam baš zaboli li takve? Zato, svesni činjenice da svi mi svakodnevno izvodimo našu dušu pred taj neustrašivi streljački vod života čija puška jednog dana može opaliti, poštujmo tu vrstu boli. Poštujmo one kojima je ta bol naneta i pomozimo koliko god možemo, a veće pomoći im ne možemo pružiti osim razumevanja poput shvatanja da to nije njihova slabost već znak da su predugo bili jaki i vredni…  PODRŽIMO TE LJUDE, KAKO BI ONI ZNALI SUTRA PODRŽATI NAS! Nisu to, daleko bilo, ludaci, ni „pukotine“, ni „ludokošuljaši“. To su naši ljudi koje je u određenom trenutku samo duša zabolela, kao što nekada nekoga i  zub zaboli. Zabolela i u trenutku poklekla i posustala pred sve težim i zahtevnijim životom. Kao što mene ili tebe sutra zaboleti može. A retki su danas oni koji nisu načeti, samo je pitanje faze… Ko zna u kojoj sam i ja? Ti? On? Ona? Primećuje se to i u našim (ljudskim) svakodnevnim odnosima koji su sve komplikovaniji i teži za „održavanje“. Kao i u današnjem načinu života koji, veseli i svojim mogućnostima ograničeni, čovek sve teže živi.

psy

Svesni nismo koliko duša u našem okruženju boli. Koliko ljudi „krišom“ gleda na sat? Koliko alarma s jednim povodom danas zvoni? Koliko njih po svojim tašnama, i novčanicima „kopa i prevrće“ one „vitaminčiće za dušu“ i, poput moći periskopa, traže „sekund samoće“. Koliko njih muku muči i Boga mole samo da bude kao što je pre bilo. Svega bi se odrekli samo da bude kako sada nije. Ali, prokleti taj čovek, samo u bolesti razmišlja o zdravlju. Samo je u tuzi svestan osmeha koji mu toliko nedostaje i dao bi sve za onaj jedan, a da nije dramski. Da, prokleti je taj čovek. Samo u svom beznađu razmišlja i traži iskrene prijatelje. Samo u društvu sotone pomno priziva anđele i iskreno veruje Bogu. Moli ih i moli im se samo za jedno, ne kao možda pre, za sve i svašta… Odjednom postaje sit svega i svačega, naspram dojučerašnje gladi za svim i svačim. Svesni nismo koliko ih je ili koliko nas je. Još nesvesniji koliko će ih tek biti. A, već ih je toliko da je to danas jedna sasvim normalna i prirodna pojava koju treba prihvatiti, poštovati i ne čuditi joj se. Kao što se ni gripi danas niko ne čudi, a mrtva će se trka između njih voditi, ako se na ovaj ili na onaj način, već ne vodi… Privikavati se na nju i njih i u neku ruku, pružiti joj tu istu. Da bude bar prijateljska ako jednog dana „ona puška opali“.

Čuvajmo sebe, čuvajmo jedni druge, jer na ovim prostorima miris baruta poput okorele neizvesnosti, nažalost, ne iščezava. Kad`- tad` će opaliti, a hoće li pogoditi našu dušu, to zavisi isključivo od nas, shvatanja i načina igranja te igre zvane „život“! Zato, čuvajmo se. Nije nikakva sramota čuvati se i sačuvati, sa tabletom ili bez nje. Ali, naravno, samo one uzete po stručnom savetu, nikako samoinicijativno i na svoju ruku!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *