Pod današnjim okolnostima i načinu života kakav vodi, čoveku nikad nije bilo lakše da čini neke svakodnevne životne greške. I čini ih. Tako je lako danas grešiti i pogrešiti da se one „manje“ greške maltene ne primećuju, zanemaruju, ostavljaju po strani i nižu na đerdan pa kad i ako dođu na ispravljanje i korekciju… Rekoh „manje“, svestan da je danas teško odrediti tačnu mernu jedinicu za greške koje pravimo. Ima ih svakakvih: lakših, težih, ozbiljnijih, neozbiljnijih, kratkoročnih, dugoročnih, ispravljivih, neispravljivih, slučajnih, namernih, većih i kao što rekoh manjih i još svakakvih… Ali među svima njima, ima jedna koja se ne može svrstati nigde i koja nema svoju mernu jedinicu. Jedna koja se ne prašta i koja nema cenu. Jedna koja ne sme da se nađe na našem „đerdanu“, a plašim se da je svako od nas, većinom nesvesno, olako i bez mnogo razmišljanja redovno namiče i smiče sa tog grešnog đerdana. Pa neko uspešnije, neko manje uspešnije, neko brže, neko sporije, neko ređe, a neko češće, neko veštije, neko grublje, a neko nežnije… Sve do onog trenutka kada više ne bude u „fizičkoj“ mogućnosti da pravi grešku te vrste. Sve do smrti svojih roditelja. Ili, ne daj Bože, pre one svoje.

Ljubav prema roditeljima

Ovaj blog se malko nastavlja na prethodno objavljeni koji nosi naziv „Tajni zadatak budućih pokojnika„. On je samo njegova produžena ruka koja nosi toliku snagu i povod da je morao biti iz njega izvučen i novim blogom naglašen. Roditeljsku ljubav prema deci, i odmah iza nje, ljubav dece prema roditeljima ne može nijedna moguća kombinacija slova i karaktera na ovome svetu opisati. Niti to treba, niti to hoće. Niti to pokušava ova moja noćašnja. Taj odnos mora biti prepušten ličnim osećanjima onih koji ga čine, koji ga „tvore“, gaje i neguju. U tom odnosu, ja ću se osvrnuti na samo jedan smer – odnos dece prema roditeljima i hrabro ga povezati sa đerdanom i onom nemerljivom greškom s početka bloga.

Nivo, kvalitet i intenzitet ljubavi dece prema roditeljima sa sigurnošću varira i definitivno zavisi od uzrasta dece. Zavisi i od samih roditelja, ali to može biti neka druga tema, ova neće. Ja preskačem one „nesvesne“ dečje i klinačke dane i bacam se na period od kraja adolescencije pa nadalje… Period od kada je čovek ipak u stanju da razmišlja i rezonuje „svojom glavom“. Razmišlja, ali ne baš o svemu kako bi, plašim se, trebao i morao. Od tada pa nadalje, život prži i gazi dok nas spržene konačno ne zgazi! I svi mi, u toj konstantnoj borbi protiv „prženja i gaženja“, olako zanemarujemo i nesvesno „gazimo“ naše roditelje kao da ih osim nas ništa drugo ne može gaziti, ni zgaziti. Ni njihove godine, zdravlje, problemi i poteškoće, kako njihovi tako i njihove dece. A u ulozi naše „čizme“, ređaju se: nedovoljna pažnja i njoj slična briga, malo lepih reči i isto toliko osmeha, malo iskrenog razgovora i još manje vremena za njih i ono što roditelji očekuju od nas.

Ljubavi „u vazduhu“ možda i previše, ali česta oskudica strpljenja, razumevanja, mira, tolerancije, poštovanja, praštanja i opuštenosti. Iznenađenja, šale, neposrednosti i spontanosti koje svakom mogućem odnosu daju glazuru i onaj preko neophodni sjaj, takođe nedostaje. Toliko svega malo ili bolje reči nedovoljno, kao da svi mi, koji ih još uvek imamo, mislimo da će oni živeti večno i da ćemo „sve to“ sutra, jer juče nismo stigli, a danas smo zaista zauzeti ili obuzeti nečim drugim. Danas za juče, sutra za sutra i tako onda dođemo u situaciju da nam roditelji životom prolaze „pored nas i kroz nas“ dok „jednom za svagda“ ne odu od nas. Malo ko na tom putu svesno zastane i stavi prst na čelo da se preispita i upita: „Treba li više, mogu li bolje i kako?“ Ako se ko i upita, siguran sam, retki su oni srećnici koji sebi mogu priuštiti odgovor tipa: teško, ne treba, možda ili ne može.

Ljubav prema roditeljima1

Uvek može bolje, ubeđen sam kad je sveti roditelj u pitanju. I toga trebamo biti svesni svakog dana. Baš kao i činjenice da jednoga dana po tom pitanju nećemo ništa moći učiniti. Onog beskrajno tužnog dana kada film sopstvenog života dobija Oskara za režiju. Kada plamteće misli, sećanja i trenuci tužnih režisera naviru u njima, gašeni nepresušnim suzama i gušeni onim pitanjem da li su trebali i mogli više. Fali ono „kako?“. Ne, ne fali, ono nam tada neće biti potrebno ni korisno, jer će biti kasno za to pitanje. To pitanje “kako” ticalo se samo njihovog života, jer mrtve ih je lako voljeti, paziti i poštovati. To pitanje je isključivo naše životno pitanje! Životno, u smislu dok su oni živi. A, k`o u inat, baš u tim „oskarovskim“ trenucima obično se i odgovor na to pitanje „kako“ sam po sebi nameće i spoznaje… Ne znam koliko će nas smeti u oči da mu pogleda?

Nego, roditelji naši voljeni, praštajte više nego što možete i zamerajte manje nego što to zaslužujemo. Živote koje ste nam podarili treba živeti, a to danas nije lako. Bar ne u onoj meri u kojoj vi to od nas očekujete i s uspehom koji nam želite. Nemojte misliti da se ne trudimo, svako na svoj način i shodno svojim trenutnim mogućnostima. Uostalom, ne zaboravite da je i vas neko na ovaj svet „doneo“, da ste i vi živeli svoje živote dok su naše babe i đedovi bili „tu negde“ oko vas… Da ste i vi, poput nas, možda nekada omanuli. Da i vi možda previše očekujete i brinete. A, evo vidite da se mi, vaša deca, međusobno pomažemo, da evo čitamo i delimo ova slova s nekim dubokim osećajem priznanja i pokajanja. Nekim čudnim osećanjem straha čitamo ove reči, kao da ništa „prešnije“ od čitanja trenutno nemamo raditi. Da polako spoznajemo naše greške prema vama i bivamo ih svesni. Da ćemo se popravljati i ispravljati te greške koje činimo svih tih dana i godina prema vama. Da ćemo biti bolji sinovi i još bolje kćeri samo vi nama dugo i što bezbrižnije živite, čuvajte se i pazite. Smejte se. Bez obzira na starost tog osmeha, kao i broj i kvalitet zuba koji stoje „iza njega“. Vaš nam osmeh treba i leči nas kao što i vas leči onaj naš i naše dece. Bolje od ijedne tablete na ovome svetu! Leči naša srca, a vašu dušu koja, za nas, oboleti nikada ne može.

porodicna ljubav

A mi, `ćeri i sinovi, deco svojih roditelja, nije daleko od nas, tačnije, na dohvat ruke nam je pa stavimo nekada taj prst na čelo. I spoznajmo da uvek može i više i bolje. Odgovor na pitanje „kako“, svako za sebe neka spozna delom već danas, a ostatkom neka spoznaje od sutra… Ne čekajmo onaj dan kad će nam „crnina“ ili neki drugi znak žalosti doneti momentalni odgovor na to pitanje. Kako? Neka to, između svega ostalog, bude bar jedna poseta više, jedan poziv više, lepa reč, iskren razgovor, malo iznenađenje, pomoć u kući i oko kuće. Da kapne i koja para ako „suša“ nije jaka, pokažite dodatno interesovanje za njihove planove, probleme i poteškoće… Pitajte, ne čekajte da oni pitaju vas. Kažite im nešto lepo što niste do sada nikada. Isto tako, prećutite im nekad nešto. Zagrlite ih kada to najmanje očekuju. Izvinite im se. Pokajte se, sigurno ima razloga i za to. I šta još sve ne. Sve je to nama malo, a njima sigurno puno. Lakše se kajati i pokajati dok imamo šansu i priliku za ispravku. Kad je ne bude, to kajanje će biti dosta teže i duže. A možda i doživotno… Zato, što pre – to bolje, onaj prst na čelo! Nije on tako daleko…

Ukoliko niste do sada i ukoliko nađete vremena, pročitajte i prethodni blog tematski povezan sa ovom temom: „Tajni zadatak budućih pokojnika“  

Related Posts

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *