Leto polako jenjava, samim tim i naša „slikovita“ Fejsbuk predstava polako iz šeste prebacuje u svoju petu brzinu. Doduše nešto slabijeg intenziteta, ali i u toj petoj brzini foto rafali još uvek odjekuju, istovremeno se i odaju i prate svaka koordinata, svaki korak „ozvaničenih FB prijatelja“. Padaju plavkasti selfiji kao šljive pred branje. Zubi nikad belji, naspram sve užarenijih tela. More nikad slađe kao da ga niko nikad ni okusio, ni solio nije. Osmesi, pa ni u Titovo vreme takvi bivali nisu. Slike nikad savršenije, kao da to nismo mi nesavršeni na njima. Opšta Fejsbuk ujdurma koja tih 7 ili 10 velikodušnih dana u godini, nama, ali ipak nekako više drugima pokazuje i dokazuje da smo još živi. Da mrdamo negde iz naše učmalosti i kolotečine. Da tih dana nismo ko jesmo, da nismo šta jesmo i da nismo tamo gde jesmo… Reklo bi se, srećan narod, srećna nacija, a presrećni prijatelji?!

E, kamo sreće da je tako, a bojim se da nije. Ta je sreća na ovim prostorima kratka daha. Davi se u dubini životne tmine koju živimo i životarimo kako znamo, moramo i umemo… Praktično, u dubini duše živimo za tih 10-tak dana koji bukvalno za dva dana po povratku bivaju samleveni i pojedeni golemim nezasitim čeljustima naše uobičajene svakodnevnice. No, bar te slike ostaju da im se radujemo i da se pitamo da li su to zaista naši osmesi na njima?! Slike, koje ne bi imale toliki značaj da nisu okačene, da nisu javne i predočene svim „prijateljima“, sveže spremljene za porciju lajkova i komentara. Za dezert se obično ostavlja zavist. Pa nekima na radost, a nekima na “sladost“.

Sa aspekta učestalosti i nekog relanog prirodnog stanja, te zaista atipične „turističke slike“ govore više nego sve druge slike zajedno. Na njima se primećuje tolika doza sopstvenog ushićenja, iznenađenja i zatečenosti trenutnim stanjem na tom mestu u tom trenutku. Tolika, da su one sve manje prirodnije, a sve više usiljenije. Na svakoj se, maltene, u pozadini primećuje štoperica koja bezočno otkucava te dragocene trenutke sreće i naslućuje skoriji povratak u surovu realnost.

facebook-mirada

Verni, neizostavni pratilac na svim tim putovanjima, u ulozi glavnog režisera je, ko će drugi nego, naš „čika Fejsbuk“. Verniji, čak, i od članova porodice. Uz sinhronizovanu pesmu morskih skakavaca, vlada prava „borba za sliku više“, naročito međ’ našim „mlađim“ svetom (do 50 god.). Već u fazi poziranja Bog se u sebi moli da bude dobra za profilne, zidne, okvirne… Rizik od utapanja telefona i njegovog posmrtnog marša po morskom dnu je na najvišem mogućem nivou. Mnogi od njih se i nikada ne vrate sa tih odmora. Intimno se prejudicira sa brojem budućih lajkova kao i mogućim autorima potencijalnih hvalospevnih komentara… Pa ko će kome pre: „Joj moj serdaru, kako si tako lep? Vojvotkinjo draga, nikad lepša bila nisi!“

Sve, baš sve, u svrhu te, u suštini, krajnje nebitne spoljne, površinske predstave tuđih utisaka koji, ispostavlja se, bivaju neuporedivo bitniji od onih svojih unutrašnjih zbog kojih se tamo valjda i ide.  Onih koji treba da se prelivaju iz osećaja nezadovoljstva i umora u zasluženo telesno i duševno zadovoljstvo odmora. Onih zbog kojih i postoje sva ta putovanja i odmori. Onih koje ni jedna pozerska slika ne može da opiše jer opisuju stanje našeg duha, a ne tela. Onih kojima treba dati prioritet i kojih treba biti duboko, duboko svestan…

Toliki „Fejsbuk aplauz“, famu i uzdizanje ta predstava sigurno ne zaslužuje. Pa ljudi moji, to je samo 10 od 365 dana u godini za kojih se od usta odvaja onih preostalih 355 dana i sada oni treba da nam nadoknade tih „355 kg potrošenog tela i duha“. Niko nema ništa protiv odmora, smeha, veselja i opuštencije, da se razumemo. Ok, da je sreće da svi živimo tako veselo i bezbrižno većinom godine. No, neko može više, neko manje, čega je uvek bilo i biće. Ali, šta ćemo sa onima što ne mogu nikako ili mogu svake treće ili pete godine svoja pluća „produvati“ svežom morskom burom? A takvih je, bojim se, sve više. Nije lako gledati te razgolićene preplanule osmehe iz pregrejane kuće, pored dotrajalog ventilatora ili retko paljene klime. Promaja se podrazumeva. Ali, svi oni ne treba da pokleknu niti da se osećaju manje vrednijim jer ne mogu biti tamo gde su im ponekad „prijatelji“ sa FB. Ne znaju oni da se tamo liže možda jedan ili nijedan sladoled dnevno, da je pesak često udobniji od ležaljke, da je kafa najbolja iz termosa, paradajiz najukusniji onaj domaći – kao što i jeste! Da su oči, kao najkorišćeniji organ, uvek gladnije od stomaka. Da je novčanik tamo tanji nego kod kuće u kojoj nije ostalo ništa ni za vatru potpaliti. Da će narednih 3-6 meseci po jedna SMS poruka „agilnog bankarskog službenika“ skidati pare za tu predstavu sa „Fejsbuk čiviluka“. Da malo ko ima ideju kako i šta će po povratku, narednih meseci…

Dakle, nije baš sve kao što izgleda na tuđem Fejsbuku. Poznati smo kao narod koji će zadnji dinar dati za leto i tih nestvarnih 7 dana, a pita li se ko kako živimo onih 358 preostalih? Gde su tolike slike, gde je tolika sreća, gde su osmesi tih dana? Gde je ta idila? Ima je, ali nema baš toliko na tom „FB čiviluku“. I ne može da je bude, jer je taj čiviluk rezervisan samo za one trenutke sreće i zadovoljstva, blagostanja i idile kao da niko nikakav problem nema. Kao da su krediti odavno pocrkali, a banke u mauzoleje pretvorene. Kao da nam hlad prave neke druge zastave, kao da živimo na nekom drugom tlu, a ne ovom našem za koje uporno tvrdimo da je najbolje jer smo mi najbolji, pravljeni od najboljih. I najbolje ga nekako oremo, gazimo… Bukvalno, sve najbolje. Bez ikakve hipoteke i pokrića. Tako je i na ovom Fejsbuku, sve je u fami i svetlu samo najboljeg. Da li je neko video da mu je „prijatelj“ okačio suznu, pocepanu, klempavu, uprljanu, tužnu sliku…? One koje momentalno brišemo sa telefona i fotoaparata dok se i sami sebi ne zgadimo. Ili onu iz banke kada nam zadovoljni službenik gura na potpis rešenje o odobrenju kredita. Ili onu od matičara, ali ne zbog sklapanja nego rasklapanja braka. Ili onu skromnu od današnje trpeze… Ili onu dok čitamo opomenu pred ovo, opomenu pred ono. Ma hiljadu ili…

facebook-evolution-640

Tako da taj Fejsbuk ipak ima neki problem u glavi, neću reći s pravom, nego kompletnom istinom. Vešto je krije, prikriva, a selektivno izlaže, maže i laže. One lakoverne uverava i obmanjuje da nije kako jeste nego da jeste onako kako nije. Ili kako zaista jeste tih par zamrznutih sekundi dok se pozira, sve manje sebi, sve više drugima. Selfi generacije nadolaze i osvajaju. Jedni drugima kao da sve manje trebamo. Da li tome težimo? Još samo da nam se svevišnji Fejsbuk smiluje pa nam omogući da svaku sliku možemo lajkovati više od jednog puta. Pa da se onda još vrednije bacimo na posao i uvedemo i treću “self-lajk” smenu. Pa da postanemo sebi značajno vredniji nego što jesmo, na još veću radost i dolare svevišnjeg i svemogućeg. A kako nije svemogući kad i more više nije more bez slika na Fejsbuku. Turizmu niko više ne veruje bez „šarenog maltera na zidu“ koji je postao verniji dokaz skitnje i od pečata u pasošu. Ako se kojim slučajem „FB mistrijom“ ne overi, zašto bi se uopšte i išlo negde, i tamo… Ko to još ide na put zbog sebe i svoje premorene duše? Za Boga milog, hoćemo li se imalo dozvati, i sebi i pameti? Hoćemo li naći leka za kontrolu određenih anomalija kojima je Fejsbuk oboga(lj/t)io naše živote?facebook-addiction-2

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *